Juče mi je jedan dečko postavio pitanje čemu bih se u ovom trenutku najviše obradovala. Istog momenta, bez razmišljanja, sam mu odgovorila: „Da odem svojoj kući“. Život u inostranstvu je promijenio moje prioritete radovanja. Moj dom je tamo gde je mama i odlasku svojoj kući i svojoj majci se najviše radujem.
Kasnije sam shvatila njegov iznenađeni pogled, jer je vjerovatno pomislio pa šta ova priča, ona je kod kuće. Sa svojim djetetom. I djelimično bi bio u pravu.
Kod kuće sam, ali daleko od svog doma. I, nažalost, uvijek ću biti daleko.
Jer, dom je tamo gdje ti je duša puna, gdje si siguran, gdje si miran, gdje si dijete, gdje ti je majka, gdje su ti korijeni, gdje su ti braća, kumovi, prijatelji.
Tamo gdje te znaju. Gdje si rođen. Gdje si rastao. Gdje si svoj. Gdje prepoznaješ ljude po pogledu, po glasu, po djelima. Gdje znaš ulice, krivine i rupe na asfaltu. Gdje možeš probuditi komšiju u ponoć da ti pomogne da pogurate pokvareni automobil u dvorište. Gdje možeš da psuješ političare jer imaš pravo. Gdje si jednak. Gdje sunce toplije grije i zima je hladnija. Tu je dom.
Mom djetetu će dom biti ovdje gdje smo sada. Ona će živjeti u inostranstvu, pričaće nekim tuđim jezikom, biće jednaka sa nekim stranim ljudima, imaće dva korijena, moj i njihov.
Na dom će je, kao i mene sada, podsjećati miris tamjana za slavu, kićenje jelke za novu godinu, miris sarme u nedjeljno poslijepodne, bijela kafa u zimsko jutro, omiljeni kolač koji mama pravi s ljubavlju samo za nju. Dom je tamo gdje je srce, i meni i njoj.
Na dom će je, kao i mene, sjećati miris Badnje večeri, Božića, Vaskrsa. Ali njen dom biće neke druge komšije i prijatelji, drugačiji od nje, neke druge kuće u ulici, neke druge navike, neke druge svakodnevne vrijednosti…
Bila bih veoma razočarana kada bi moje dijete jednog dana gradilo kuće a ne bi u njih unosila osjećaje, boje i mirise doma.
U kućama koje nisu dom, ubjeđena sam, rastu sujeta, kompleksi, sebičnost, bezosjećajnost i druge loše osobine kojima ljudi pokušavaju nadomjestiti taj nedostatak davanja, pažnje i spokoja koji se njeguju u porodičnom domu.
Prije neki dan u posjeti mi je bila mama. Srce mi se rastapalo od miline gledajući sa kojom nježnošću i ljubavlju se igra sa mojom ćerkom. Toliko ljubavi, pažnje i davanja je bilo u tim pogledima, u tom spletu ručica moje nježne bebe i moje divne majke.
Oduševljene male okice stopile su se sa najiskrenijim bakinim osmijehom. Poželjela sam samo da mama što duže poživi i da moje dijete što duže uživa u takvim, jedinstvenim, trenucima u životu, u toj nesebičnoj ljubavi i davanju. Željela bih da to bude jedna od slika koje će pamtiti i nositi u svom malom srcu, ma gdje bude živjela i kome god bude gradila dom. Jer dom je tamo gde ti je srce.
Jednog dana, i moje dijete će svojoj djeci stvarati dom, baš kao i ja sada. Živjeće možda u nekim drugim kućama u daljinama ali u sebi će nositi svoj dom i po tom modelu daće svojoj djeci miris, ukus i osjećaj doma. Baš kao što je to i njena majka radila.
Ali uvijek će željeti vratiti se svojoj kući, u ušuškani majčin zagrljaj i dobro poznate mirise djetinjstva. To će biti mjesto najmilijih uspomena, najdražih ljudi i najbezbrižnijih osjećanja. Jer, dom je tamo gde je mama.
To je mjesto gdje će se, ma gdje živjela, i ma koliko godina imala, osjećati najspokojnije, najvoljenije i najmirnije.
Baš kao i ja kada odem svojoj kući. Svojoj majci. U svoj dom.
