Gotovo uvijek sam imala najmanje godina u svakom društvu. Možda zbog toga me starenje nije nikada opterećivalo i godine su samo broj u mom mladom tijelu.
Najmlađa od troje djece, druga najmlađa od svih unučića, među najmlađim u razredu, mlađa od prijateljica, od momaka, od kolega na fakultetu, od kolega na poslu, mlađa mama od drugih mama u parku….
Valjda je tako i bilo prirodno da kada sam uvijek u društvu starijih od sebe, nekako sazrijem prije od svojih vršnjaka. Da ne kažem – starila sam brže!
Dobra strana tog požurivanja da otkrijem svijet oko sebe, da ne kažem da ostarim, davalo mi je samopouzdanje da se usudim raditi neke stvari drugačije od svojih vršnjaka. Jer su ovi, stariji, koji su me okruživali, već sve znali i sve radili, pa sam i ja morala da pratim njihov tempo.
Međutim, tako najmlađa, nisam puno ni obratila pažnju da su svi oko mene počeli da stare. A još manje sam primjetila da sam i ja počela da starim.
Prvi znak starenja: Umjesto da postavljam pitanja, počela sam da dajem odgovore.
GODINE SU SAMO BROJ
I sad, realno nemam ja problem sa godinama (jer sam i dalje bar najmlađa od sve djece svoje majke), ali osjećam da se nešto u meni mijenja. Osjećam da su ovi što su mlađi od mene odjednom postali pametniji, sposobniji, drčniji, samopouzdaniji. Vrlo često i mudriji. Ta djeca su postali ljudi.
Iznenada sam se našla “ni tamo, ni vamo” u vremenskom prostoru ovog putovanja koje se zove život.
Ponekad me to raduje, jer sam na onoj starijoj strani, a onda me istovremeno i rastuži jer mi život nekako prolazi kroz prste. Curi i nestaje. Nečujno kao kap kiše koja se sliva niz oluk.
A onda sam juče dobila ponudu penzionog plana i shvatila da do penzije moram da radim još punih 30 godina!!!! Samo par godina manje nego što sam trenutno “stara”!
T-R-I-D-E-S-E-T G-O-D-I-N-A ljudi moji dragi!
Da radim, ne da živim.
Pa šta god da radiš trideset godina osam sati dnevno, pet dana u sedmici, čovječe tu vrijeme prosto stoji. A posao kao posao, melje te dok ti ne samelje i posljednji atom duše.
Da, reći će mnogi, godine su samo broj. Trideset godina do penzije ne može biti samo broj. To su najljepše godine života.
KAKO ZAUSTAVITI GODINE I STARENJE?
Nikako.
Pustiš život da teče kroz vene i prosto živiš najljepše godine ma koji da je to broj.
Kakva ću osoba biti za trideset godina od sad – pojma nemam.
Koga ću voljeti, čemu ću se smijati, gdje ću živjeti…
Pojma nemam a nije me ni briga!
Uostalom i šta su godine – Trideset ljeta, tamo vamo – proći će kao tren.
Šta je to naspram trista trideset uspomena koje se vječno uvuku u onaj mali kutak duše, da miluju i kad su ti dvadeset i dva ljeta, i sedamdeset i dvije zime.
Šta je meni teško raditi još trideset godina. Ionako sebi radim.
Šta mi teško živjeti.
Šta mi teško ostariti.
Prođe život začas posla.
I za trideset godina ću, znam, i dalje imati najmlađu dušu od svih koji me okružuju.
Jer, duša ne stari i za godine ne mari. Samo ako je vedra.
Uspomene miluju, godine se broje. Pa vidimo šta nam je važnije.
