Kad god se zadesim u nekom društvu udatih žena obično nakon početnih hvalospjeva o vlastitim muževima, dodje na red i knjiga žalbi na iste. Te ovakav je i onakav je, te ovo je i ono je. Nemam baš neku želju i potrebu da se previše unosim, jer na sreću nemam tih problema, ali svaki put me do navede da se zapitam – kako sačuvati brak u budućnosti?
Prije nekoliko godina moje divne komšije, stariji bračni par, proslavili su 50. godišnjicu braka, poznatije kao zlatni pir. Djeca i unuci su im priredili malu zabavu u dvorištu porodične kuće, gdje su pozvali sve njima drage ljude koji ih okružuju.
Nakon 50 godina zajedničkog života svjedoci njihovih početaka su se, prirodno, prorijedili. Ali svi koji su tog dana prisustvovali tom malom porodičnom slavlju, slavili su zajedništvo, poštovanje, ljubav i požrtvovanost ovo dvoje ljudi koji su godinama koračali jedno pored drugog kako u srećnim, tako i u teškim trenucima.
U suštini niko od prisutnih na zabavi ove bakice i dekice, ih nije ni znao odvojeno. Jedno bez drugog, njih dvoje više nisu postojali ni u najdaljim sjećanjima ljudi koji su ih okruživali. Istina je da jedno bez drugog, njih dvoje vjerovatno nisu postojali ni u vlastitim mislima. Nakon 50 godina, bili su jedno.
U to vrijeme, kada se odigravala ta mala proslava mojih komšija, ja sam bila na polovini dvadesetih, dakle taman, u narodu zvana “djevojka za udaju” i nisam mogla da zamislim da neko može sa nekim da bude u braku 50 godina.
Svijet oko mene se mijenjao rapidno brzo. Parovi iz moje generacije su se razilazili i upoznavali neke druge “polovine” sa kojima su nastavljali ljubavi, strasti i živote.
Velike ljubavi su se preko noći preboljevale jednostavnom formulom – zamjenom drugog sabirka. Matematički rezultat bi bio isti – zajednički imenitelj/ka, par-nepar, jednako nema šanse da će bilo ko od moje generacije sastaviti i 25 godina zajedno a gotovo sasvim niko neće proslaviti 50. godišnjicu braka! Dakle, brak u budućnosti moje generacije, po ovoj formuli, ne bi trebao da postoji.
BRAVO ZA SVE ONE KOJI ZNAKU KAKO SAČUVATI BRAK
Kako bilo, prije neki dan jedan par iz moje porodice (doduše malo starija generacija od mene!) je proslavio 25 godina bračnog života. Pomažući njihovoj djeci da im prirede malo iznenađenje tim povodom, zapalo me je da im napišem čestitku. Iako sam se u početku bunila da možda nisam najbolja osoba za pisanje bračnih čestitki, ipak mi je samo jedna riječ dolazila kao inspiracija.
Ta čarobna riječ bila je – BRAVO!
A šta bih drugo, u ovom ludom svijetu u kojem se muškarci okreću za svakom suknjom, žene za malo boljim automobilom, gdje se ljubav mjeri količinom moranja, a muškost isključivo centimetrima, mogla da napišem ljudima koji sastave tolike godine u zajedničkom životu? Kroz sreću i oluju. Kroz Kočićevu Mećavu i kroz moderni ringišpil lakih zabava i brzog seksa sa ljudima koje upoznaju na Tinderu.
Osim jednog velikog BRAVO za sve ljude koji znaju kako sačuvati brak.
Bravo za istrajnost u zajedništvu!
Bravo za suživot!
Bravo za svaku svađu koja nije završila razbijanjem prozora ili glava!
Bravo za svaki osmijeh koji i nakon toliko godina možete da podarite jedno drugom!
Bravo za svaku nježnost kojom podržite jedno drugo kada je teško!
Bravo za svako negativno osjećanje kojem niste dozvolili da pređe u mržnju!
Bravo za strast koju jedno prema drugom njegujete!
Bravo što se niste poubijali kada ste bili ljuti, bijesni, razočarani!
Bravo što se volite dovoljno da se ne raspadnete od ponosa i ega!
Bravo što niste odustali jedno od drugog!
Bravo što idete u istom smjeru kroz život!
Bravo što još uvijek imate zajedničke snove, želje i nadanja!
Bravo za svaki takav par! Veliki ste ljudi!
Ako ste se rodili pod dovoljno srećnom zvijezdom da vas je život spojio sa onom ljudskom polovinom sa kojom možete da idete u istom smjeru, i da se pri tome volite, poštujete i jedno prema drugom osjećate strast, od srca vam želim da vam to putovanje traje mnogo duže nego mojim komšijama sa početka priče. Mnogo duže od proslave 50 godina zajedničkog života. Mnogo duže i od onog “dok nas smrt ne rastavi“.
BRAVO AKO ZNATE I DA SE BRAK NE MOŽE SAČUVATI
Često sam čula lako je otići, treba brak sačuvati.
Niko nije otišao kada su oboje željeli sačuvati brak. Kada jedno nije lutalo a drugo mu pomoglo da se vrati na pravac kojim zajedno hitaju kroz život. Kada strast prema drugima nije nadvladala strast prema vlastitom supružniku. Kada je porodica svetinja.
Od odlaska zauvijek, lakše je jedino ostati u strahu od nepoznatog i živjeti ušuškan u poznate obrasce nezadovoljstva, tuge i srama. Lakše je ostati i biti nesrećan, odgovorno tvrdim. Ali je mnogo ljepše pobjeći odatle.
U slobodu.
U mir.
U stabilnost.
U neku novu ljubav koja uvijek dođe onome ko voljeti hoće. Teže je ali je ljepše.
Vama koji ipak niste predodređeni za sudbinu dugog bračnog života, ako se u u zajedništvu sa drugom osobom osjećate zatočeno, ne možete da dišete, spavate, mislite….ako vas neko tuče i ponižava….želim da bježite glavom bez obzira. Bježite ka slobodi koliko vas noge nose. Možda nećete čuti jedno veliko Bravo od drugih, ali od mene imate najveće BRAVO koje je ovaj svijet vidio!
Bravo za hrabrost da savladate neuspjeh onoga u šta ste zaljubljeno vjerovali!
Bravo što ste pokušali i shvatili da to nije najbolje za vas!
Bravo što niste podlegli uticajima sredine izvan vaša četiri zida, gladne senzacionalizma.
Bravo za vjernost sebi i osobi sa kojom se rastajete.
Bravo za najbolju odluku koju ste mogli donijeti za oboje ako brak nije dobar.
Bravo za djecu ako ih imate, oni se neće gušiti u lošem braku svojih roditelja.
Bravo za svaki takav par koji se rastao! Veliki ste ljudi!
NEGO, KAKVE SU STVARNO PROGNOZE – IMA LI BRAKOVA U BUDUĆNOSTI?
I tako, pod utiskom razmišljanja o bračnom stažu ljudi oko mene juče telefoniram sa svojom dragom prijateljicom, koja je u prilično stabilnom braku već dugi niz godina, i dotaknemo se teme koga će naše ćerke u inostranstvu birati za bračne partnere i kaže ona meni:
“Pa šta je tebi, zar ti misliš da će u budućnosti biti brakova? Da će se naše ćerke i sinovi vezivati takvom obavezom u životu?! Daj ne budi luda! Svako će da živi za sebe i zbog sebe”.
“Šta je sa ljubavlju, strašću, nježnosti?!” vrisnu onaj nepopravljivi romantičar u meni, razmišljajući kako je moja prijateljica vjerovatno u pravu i naslućujući da će naša djeca partnere tražiti isključivo preko aplikacija za upoznavanje. Oni koji baš budu željeli porodicu, ugovaraće pravljenje djece preko aplikacija, postojaće aplikacije za mečovanje genetskog materijala, aplikacije za mjerenje efikasnosti vremenskih intervala u kojima otac ili majka provode sa djecom, aplikacije za ljubav, aplikacije za strast, aplikacije za brak….
“Ah, kakva ljubav, pa u kom braku još ima ljubavi, šta je sa tobom!?”, poklopi me moja racionalna prijateljica sa podužim bračnim stažom.
Pa ima valjda, na ovom velikom svijetu, još nekih tamo bračnih partnera kao što su bili moje komšije, koji se vole i poštuju i koji će i nakon 50 godina ići zajedno držeći se za ruke kao i prvog dana. Koji su prošli sito i rešeto života, ali su ostali vjerni jedno drugom i njegovali ljubav svakog dana pomalo, baš kako su obećali jedno drugom na vjenčanju.
Pa ima valjda takvih još, majku mu….
Romantičar u meni vjeruje da postoje i da će i u generaciji moje ćerke postojati takvi veliki ljudi još negdje na ovom divnom svijetu.
