Nedavno se u jednoj neformalnoj grupi u kojoj sam se našla pokrenula tema porodice i prijatelja. Svako je iznosio svoja iskustva i mišljenje koliko su porodica i prijatelji važni i slično. Kada je došao red na djevojku koja je uvijek odavala utisak jedne od onih divljih, grubih djevojaka, oštrog pogleda i još oštrijeg jezika, ona je samo rekla: „Ja nemam porodicu. Niti prijatelje. U stvari, nemam nikoga. Sama sam.“
Svi ostali su umuknuli. O njoj smo znali samo da je došla izdaleka, da živi sama i ima planove da se upiše na master studije. Rekla nam je i da je bila juniorski prvak Evrope u plivanju.
Dugo poslije toga sam razmišljala o tome kako je kad nemaš nikoga. Kada si sam.
Navikne li se ikada čovjek biti sam? Kako sam prolaziti kroz teške trenutke? Kako sam podnosi srećne momente? Kakav je život u četiri zida, nedjeljom, praznicima, kad si sam?
Sjećam se riječi jedne moje divne prijateljice, izgovorenih dok smo, nekada davno, uživale u relaksaciji luksuznog spa centra, razglabajući svaku životnu temu uz čašu bijelog vina, kada je zaključila „Koga god da imaš, ti si u stvari uvijek sam“.
Sada, kada na fejsbuku gledam fotografije lažnih osmijeha bračnih parova koji spavaju u odvojenim prostorijama, ne pričaju danima, a kada pričaju samo se svadjaju, shvatam da je o samoći teško biti iskren.
Koliko nas bi se usudilo priznati da smo sami? Iako imamo desetine ljudi koji nas svakodnevno okružuju. Iako imamo brojnu porodicu, prijatelje, divnu djecu, predivne roditelje, pažljivu braću i sestre sa kojima se odlično slažemo.
Ko smo izvana a šta smo iznutra? Svako od nas. Koliko te maske mogu izdržati da ne popucaju kao porcelanska vaza u koju udari fudbalska lopta nestašnog dječaka?
U suštini, život je jedna velika gluma. Svi glumimo. Glumimo prvo zbog drugih a onda i zbog sebe samih.
Ipak, na kraju dana kada se nadjemo u svoja četiri zida, znamo da smo sami. Koga god da imamo. Sami smo.
I zato, ugađajmo sebi.
Razmazimo sebe.
Ispunjavajmo sebi svaku želju.
Ne dajmo na sebe.
Ne glumimo sebi da nam je dobro.
Budimo sebi prvi u svemu.
Budimo iskreni prema sebi. Naravno, to ne mora isključivati druge ljude oko nas, ali postavimo sebe kao prioritet. Vjerujte mi, sa takvim nama i drugima oko nas će biti ljepše.
Jer na kraju, koga god da imamo, i u sreći i u nesreći, ipak smo sami sa sobom. Sve će proći a mi ćemo i dalje biti sami sa sobom, svojim osjećanjima, mislima i raspoloženjima.
