Prije neki dan je moja djevojčica napunila dvije godine. Iako stvarno ne volim ona mameća pretjerivanja o tome kako su njihova djeca najbolja, najljepša, najblabla ovaj post želim posvetiti svojoj djevojčici.
Ne zato što se želim hvaliti kako je biti njena mama nešto najbolje i kako je biti moja ćerka nešto najradosnije. Ne, u ovom postu želim pisati njoj, svojoj ćerkici, jer je ovo možda jedino što će joj od mene ostati, jednog dana kada me ne bude više.
Nije ona ni najbolja, ni najljepša ni najblablabla. Nije, zato što se nema sa kim porediti. Ona je, jednostavno, meni dobra, lijepa i veoma blablabla.
Tako sam bila ponosna i na sebe i na nju kada sam je prvi put uzela u naručje onako buckastu i uplakanu. Nisam i sigurno nikad neću zaboraviti sa kolikim je bolovima najavila svoj dolazak na ovaj svijet, ali isto tako nisam i nikada neću zaboraviti taj naš prvi pogled i dodir.
Ona, onako, nenavikla na svjetlost, žmirka svojim malim okicama a ja onako kroz suze žmirkam u nju i provjeravam ima li kosicu, ruke, noge, oči, usta i je li stvarna ili je samo sanjam.
I nije nam trebalo mnogo vremena da se uljuljkamo zajedno, da uspostavimo naš mali ritam, da se učimo životu jedna sa drugom. Ona je meni bila najbolja moguća beba a ja sam njoj bila najbolja moguća mama. Nismo se nikada poredile sa drugim bebama i njihovim mamama. Same smo, ljubavlju, zagrljajima i maženjem stvarale naše uspomene, veze i povjerenje.
Ona se toga neće sjećati ali će to, duboko vjerujem, ostati utkano u njenom karakteru, ponašanju i životnim vrijednostima.
Uvijek sam zamišljala da biti mama male bebe znači hodati cijeli dan po nesređenoj kući u isflekanoj pidžami, masne kose, nervozna i plačljiva, gladna i iscrpljena.
Međutim, naša stvarnost je bila drugačija. Obe smo fino jele, spavale dobro, kupale se redovno, sređivale se i išle u šetnje, uvijek smo imale ručak i sređenu kuću. Ne znam kako nam je to uspijevalo, ali valjda je ona meni bila dobra beba i ja sam njoj bila dobra mama pa nam nije bilo toliko teško. I hvala Bogu, bile smo obe zdrave, to je valjda najvažnije.
I tako smo, učeći se životu zajedno, dočekale drugi rodjendan moje djevojčice. Tako sam bila ponosna na nju, onako malu, nasmijanu, koja stojeći ispred rođendanske torte, okružena dječicom koja joj pjevaju rođendansku pjesmu, ne može sakriti uzbuđenje i sreću pa čas mene traži pogledom, čas grli djevojčicu pored sebe, čas gleda u svjećicu na torti.
Koliko je u tom kratkom momentu života moja djevojčica bila srećna i nije željela niti znala to da sakrije. Koliko sam ja, njena mama, u tom kratkom momentu života bila srećna i ponosna i nisam htjela niti znala to da sakrijem!!!
PONOSNA SAM NA OVAJ NAŠ ZAJEDNIČKI ŽIVOT
Na onaj njen pogled koji se spaja sa mojim, upija svu ljubav i povjerenje koje mama ima samo za nju. I koje ona ima samo za mamu. Ponosna sam na nju kad zaspi, onako mekana i mirišljava, grleći omiljenog zeku i cuclajući dudu.
Ponosna sam kad trči, kad skače, kad padne i ustane, kad pjeva, kad pleše, kad se zadubi u omiljene slikovnice, kad se zaigra sa igračkama, kad se zagleda u omiljeni crtani film.
A najponosnija sam kada se pojavim na vratima i ona se onako nasmijana zaleti prema meni i čvrsto me zagrli.
Proći ćemo, moja djevojčica i ja, zajedno, još mnogo ponosnih momenata u životu. Momenata u kojima ćemo obe prepoznati ko je i šta je najvažnije u životu. Momente koje ćemo pamtiti dok nam srca kucaju.
Momente koji će jedini biti važni u ovom životu. Oni u kojima smo moja djevojčica i ja ponosne jedna na drugu, u kojima se grlimo, radujemo jedna drugoj i upućujemo poglede pune ljubavi, povjerenja i nježnosti.
Ići ćemo u Diznilend, putovaćemo u nepoznate gradove, kupovaćemo zajedno parfeme i štikle, učićemo nepoznate stvari, čitaćemo zanimljive knjige, slušaćemo muziku i gledati filmove u decembarska predvečerja. Radovaćemo se porodici i dragim ljudima i dragi ljudi će se radovati nama.
Najviše ćemo uživati u susretima sa mojom mamom a njenom bakom. Baka će uvijek biti dio našeg malog univerzuma i to će biti naša oaza ljubavi, povjerenja, nježnosti i ponosa.
I nećemo se moja djevojčica i ja uvijek i u svemu slagati, to znam, ali bićemo ponosne na naš mali univerzum pun ljubavi i povjerenja koji nas neraskidivo veže od onog momenta žmirkanja jedna u drugu kada smo se prvi put srele.
