Priznajte da, ponekad, skriveni od svijeta, dok vas uhvati usamljenost, pomislite na nekoga koga ne spominjete drugima. Koga znate samo vi. Ko zna samo vas. Koga niste do kraja upoznali. A željeli ste.
Ko vas je povrijedio toliko da se nikada od tog nekoga nećete oporaviti. Ko vas je naučio svemu što danas znate. Ko vam je pokazao šta je sreća. Šta znači ostaviti sav dosadašnji život i uputiti se u neizvjesno. Ko vas štiti kada vam je zaštita potrebna. Kod koga bježite kada vam je teško. Kome se radujete u prolazu. Onome, kome povjeravate svaku svoju tajnu, tiho, da ne čuje niko.
Koga zamišljate dok sami ili sa drugima putujete nepoznatim gradovima. S kim dijelite postelju iako ne spavate skupa. S kim imate toliko toga zajedničkog ali vas toliko toga razdvaja. Mislite li o njoj, sa kojom usamljeni ćutite u tišini. Ili o njemu o kojem govorite sa osmijehom, samo ljudima kojima vjerujete?
Gdje je i šta radi? S kim se druži? Kakve su mu navike? Šta ga usrećuje? Čemu se smije? Sa kojim mislima liježe uveče u krevet? Sanja li vas? Da li se još uvijek budi naglo, ustaje brzo i zaboravlja poljubiti osobu sa kojom spava?
Maštate li, ponekad, skriveni od tuđih pogleda, u postelji u kojoj vlada usamljenost, kako bi izgledao vaš život da niste pustili tu osobu da ode? Da ste je samo uspjeli zadržati onim posljednjim poljupcem. Vatrom neizmjerne ljubavi koja vas i danas ugrije kada mislite o njoj?
Poželite li, ponekad, usne njene na svojima. Da vas obraduju. Da vam kažu: „Ti si ta! Za cijeli moj život!“ Volite li još njene prste u svojima? Zadrhtite li u tom jednom trenutku vječnosti kada se sjetite zagrljaja koji vas je ohrabrio. Utješio. Dao vam snage. Sigurnosti. Nade.
Plačete li još zbog te osobe? Nadate li joj se? Volite li još taj osjećaj kada vam tijelo zadrhti kada pomislite na nju? Priča li vam ta vaša osoba priče sa srećnim krajem u kojem vas čeka srećna budućnost sa malom žutom kućom na kraj sela i djecom kojom se ponosite? Grli li vas ta vaša osoba o kojoj nikome ne govorite u zimskim danima kada ste umorni od života, usamljeni i tužni zbog ljudi? Poljubi li vas ta vaša osoba u slijepočnicu, polako, nježno i sa ljubavlju koju niko drugi na ovom svijetu ne bi umio da vam pruži?
DA? IMATE TU OSOBU?
Čuvajte je! Pa makar bila i samo trag prašine u vašoj prošlosti. Zrno nade u vašoj svakodnevnici. Ili mrvica vjere za bolju budućnost bez usamljenosti. Neka je. Vrijedi. Svake suze. Svakog osmijeha. Svakog minuta u kojem ste bili mirni i spokojni. U kojem vas je voljela. U kojem ste vi voljeli nju.
O njoj ne mora niko da zna. Znate je samo vi. I to je najvrijednije. Vaše srce, duša i tijelo znaju. Osjećaju. Vole. Nadaju se. Žude. Čeznu.
Ako i nemate ovakvu osobu u svom životu, nađite je. Izmislite je. Vjerujte mi, zbog takve osobe vrijedi živjeti!
Nema veze ako je ovo stranica za žene ja jednostavno tražim psihoterapeuta iz mnogo razloga da ne nabrajam i mislim da sam normalan i godinama preopterecen. Naravno unaprijed se zahvaljujem Gosp. Milici.
Potpuno se slažem, ako je nemate izmislite je. Ponekad je potreban taj bijeg od stvarnosti