Želim da vam ispričam jednu priču koja se desila prije nekoliko godina a koja je jednoj divnoj ženi prokrčila put do uspjeha i promjenila život na bolje. Ni ona ni ja tada to nismo znale, ali podrška koja nas je spojila, objema nam je dala šansu da doživimo uspjeh i dobre stvari u životu.
Naime, kada sam onomad radila u jednoj instituciji, bila sam zadužena za kreiranje liste pripravnika koji bi bili potencijalni kandidati za jednu slobodnu poziciju. Lista je bila finalizirana, isprintana i spremna da za koji minut bude prosljeđena članovima Komisije.
Ustajem sa stolice i uzimam listu da odnesem na protokol i u kancelariju mi ulazi jedna djevojka, stidljiva i pomalo nepovjerljiva. Kaže, da li znam koga može da pita, upravo je završila fakultet i željela bi da se prijavi za pripravničku poziciju. Bila je, kaže, kod drugih mojih kolega ali niko nije mogao da joj pomogne.
U tom momentu, gledam je onako zbunjenu ali hrabru u isto vrijeme i znam da ne bih smjela da je stavim na listu jer je finalizirana i odobrena, i znam da nemam nijedan dokaz da djevojka ispunjava uslove, ali vraćam se i sjedam na stolicu, spuštam listu na sto, uzimam hemijsku olovku i pitam je kako se zove. Dopisujem njene podatke na već gotovu listu, vjerujući joj na riječ da ima dipomu, da je završila fakultet sa zadovoljavajućim prosjekom ocjena i da će mi donijeti potrebne dokumente.
Tim malim tragom hemijske na papiru, prokrčen je put do uspjeha jednoj fantastičnoj ženi.
Nakon nekoliko mjeseci ta djevojka je, između mnogo kandidata dobila posao. Danas, nakon mnogo godina je jedna od najboljih zaposlenih i došla je do šefovske pozicije. Veoma je poštovana, vrijedna, posvećena, ljudi je vole.
A šta bi se desilo da sam joj tada rekla: “Izvini djevojko, lista je zaključena, dođi iduće godine“. Šta bi se desilo da je podrška izostala?
žENE KOJE krče put do uspjeha DRUGIM ŽENAMA SU CARICE
Kroz život sam prolazila razne teške situacije i uvijek sam mislila da moram sve sama. Da mogu sve sama. I tako je uglavnom i bilo. Dok se jednom nisam našla u situaciji da bukvalno ostanem na ulici sa trogodišnjim djetetom.
Tada mi je drugarica koju sam poznavala prilično površno rekla: “Doći ćeš da živiš kod nas i sve će biti u redu!” Živjele smo kod njih šest mjeseci i nakon toga je smo krenule svojim putem i život je krenuo na bolje.
Kada sam pokrenula Suzy Time Blog, ljudi iz mog najbližeg okruženja su mislili da sam malo blesava i da tu nema nikakve budućnosti, da živim u svijetu snova, da fantaziram, da sam nerealna. Neki su me podržali i podstakli da pišem.
Međutim, odsustvo podrške je prevladalo i desilo se to da tri godine nisam napisala nijedan tekst. Ubjedili su me da nisam dovoljno dobra, da je sve to ludost što radim i da treba da živim u realnosti.
I onda se desi da neki meni nepoznati ljudi kažu, ovo je super, zašto ne pišeš dalje. Možeš da promijeniš to i to. Nastavi. Istraj. I podijele moj Blog tamo gdje treba da ga podijele i sve nekako krene uzlaznom putanjom. Zato sam danas ovdje i zato vam sve ovo pišem.
Iako sam nekada slijepo vjerovala da mogu i moram sve sama, danas mislim da je podrška neophodna kao hrana ili voda. Da bez podrške okoline ili nepoznatih ljudi, čovjek ne može ništa u životu ostvariti.
Zato, podržite nekog kome je to potrebno već danas. Pomozite nekome ko to ne očekuje od vas. Prokrčite put do uspjeha nekoj ženi.
Vidjećete, divan je to osjećaj. Uživaćete.
I jednog dana će vam se, sve to, sigurno vratiti.
Ko je vas podržao kada vam je bilo najpotrebnije?
