Šta žene žele?

U poslednje vrijeme srećem žene, djevojke, majke, kraljice koje su vrijedne, jake, pametne, stabilne, uspješne i do guše zarobljene svojim ljutnjama, bijesovima, nezadovoljstvom i vlastitom nemoći.

Na prvi pogled se to ne vidi. Nasmijane su, zabavne, inteligentne, uredno našminkane i obučene sa stilom. Ove žene su stub kuće, društva, života. Bez kojih bi se kuća urušila, muškarac srondao, djeca hodala balava i nevaspitana. One žene, koje ostavljaju trag za sobom. Pri tom ne mislim samo na trag parfema.

Zašto su takve žene ljute? Zašto su zarobljene lošim vezama i brakovima? Zašto su same? Zašto takve, hrabre žene trebaju psihoterapiju da bi shvatile da je sa njima sve u redu. Zašto takve žene stalno preispituju sebe i svoje mogućnosti? Zašto jednostavno ne žive?!

Svaki put kada sretnem jednu od takvih žena ne mogu a da se ne pitam zašto…

S druge strane primjećujem da su muškarci sve slobodniji, rasterećeniji i egocentričniji. Ispunjavaju svoje potrebe i bezbrižno plove životnim morima. Djeca su sve razmaženija i arogantnija. Dobijaju sve što požele bez ikakvih obaveza. Roditelji tih istih žena su sve bezobzirniji prema ćerkinim potrebama. Imaju svoje brige. Okrenuti su unučićima. Čekaju sudnji dan.

Jednom mi je moja divna prijateljica rekla: „Koga god da imaš, sama si!“ Sada, kada srećem sve te ljute i nezadovoljne a predivne žene, shvatam smisao.

Usamljene su. Same. Željne pažnje. Pohvale. Lijepe riječi. Znaka da vrijede. Da su značajne. Da bez njih svijet ne bi bio isti. Da njihova žrtva nije uzaludna.

Žude za poljupcem koji ne moraju same tražiti. Nadaju se buketu cvijeća i novim cipelama bez ikakvog povoda. Žele da vikend mogu provesti u šetnji i druženju a ne u kuhanju, čišćenju kuće i pranju veša.

PA NARAVNO DA SU ŽENE LJUTE!

Ako su same, okolina ih odmah markira sa svojim očekivanjima tipa „Imaš li momka?“ „Zašto nemaš?“ „Vrijeme ti ističe“, „Udaj se“, „Rađaj!“

Kad se udaju, nakon što početna zanesenost ispari, dočeka ih muž koji dodje s posla i instalira se ispred televizora, češka jajca i gleda utakmice. Dočekaju ih djeca koja uglavnom samo viču „kmee“, „daaaj“, „mamaaaa“…. Dočekaju ih sva ona četiri stuba kuće: kuhinja, podrum, tavan i kupatilo….da bude na usluzi i daje. Sve dok ne rikne!

A kad žena rikne, riknulo je sve!

Kad počne žena da bronda, svi odjednom postaju nesrećni. Poludila. Samo zakera nemoj ovo, nemoj ono, ljuta, galami, nezadovoljna…. Svi primjete. I svi se slože da je vještica.

Ako je sama, zato i jeste sama jer je luda. Ako je u vezi, jadan taj momak što je ne ostavi. Ako je u braku, muž je papučar, a šteta, baš dobar čovjek!

A žena kao žena, tako krhka i željna pažnje, nezadovoljna očekivanjima koja su joj nametnuta, postaje ljuta, bijesna, razočarana u sebe, muškarca, djecu, roditelje, ljude. I ulazi u začarani krug tuge, frustracije i usamljenosti.

I nažalost, takvoj ženi ništa drugo i ne preostaje nego da nabaci šminku i frizuru na svoje umorno lice, oblači finu garderobu i izlazi nasmijana u javnost. Jer bar tamo, napolju, neko, ko je ne poznaje, pomisliće kako je samouvjerena, snažna, nasmijana, divna i srećna.

Neko nepoznat povjerovaće u bajku o srećnoj ženi.