Život u inostranstvu me je naučio mnogo stvari. Nostalgija za domovinom mi je pokazala da je moj dom samo tamo kod kuće gdje mi je porodica. Gdje mi je majka. Gdje su mi prijatelji.
Jutros sam se probudila tamo gdje je baš sve po mom. Miris je po mom. Ukus je po mom. Osoba sa kojom sam se probudila je po mom. Vazduh, voda, priroda, sunce, sve je tu po mom. Komšijsko “dobro jutro komšinice” je po mom.
Probudila sam se kod mame. U ulici u kojoj sam odrasla. Tamo gdje je moj prvi dom.
Taj moj dom je u meni, znam. I nosim ga kud god da krenem. Ali, nekako, to “po mom” je najjače kad dođem kući. Onoj, u kojoj mi živi mama. Kada se probudim u svojoj djevojačkoj sobi. Sa osobicom koja mi kaže: “Mama, voljela bih da ovdje živimo, jer ovdje je sve nekako – polako.“
Da, baš to mi je jutros, dok smo se razbuđivale u krevetu moje djevojačke sobe, rekla moja djevojčica od šest ljeta koja je rođena i odrasla u inostranstvu, koja govori dva maternja jezika i koja nikada nije živjela životom kojim sam ja odrastala.
Život u inostranstvu mami, opija, obećava, mnogo daje – ali oduzima ono bez čega život nema smisla. Oduzima ulice djetinjstva, poznate zvuke odrastanja, miris djevojačke sobe u kojoj su ostali neki davno sanjani snovi. Oduzima ljude koji nas u dušu znaju, sa kojima samo rasli, koje zovemo kumovima, braćom, prijateljima iz djetinjstva. Sa kojima smo preboljeli velike tuge i doživjeli najiskrenije radosti. Život u inostranstvu je, ma koliko srećni i ispunjeni bili, praćen stalnim osjećajem praznine koji se zove – nostalgija.
Ovdje, kod kuće, nostalgije nema. I vrijeme se drugačije mjeri. Sporije je. Dragocjenije. Uz majčine sve sporije pokrete.
I prostor kod kuće je uži. Ponekad se čini da, tako mali, guši. Ali, ne, on nam zaustavlja dah kad shvatimo odakle smo krenuli i odakle smo mu se, sada vratili.
To može razumjeti samo onaj ko je makar jednom – otišao.
Ulice djetinjstva su duže i veselije nego one u inostranstvu
Vozila sam se danas dugo ulicama grada u kojem sam odrasla, provela najljepše školske dane i skrojila najvrijednije uspomene. I ma koliko je sve naizgled bilo drugačije, meni je sve bilo isto. Moje. Jedinstveno. Baš onako kakvo oduvijek pamtim.
Ali, po prvi put ikad, osjetila sam neizmjerni ponos što sam otišla. Što sam pronašla neke nove snove. Što sam život nastavila hodajući nekim širokim ulicama drugog, većeg grada. Što sam, daleko odavde, stekla prijatelje sa kojima sada rastem. Što mogu i daleko odavde da budem bolji čovjek i da doživim nove uspomene. Da stvaram, da se smijem i da tugujem. I da imam s kim. Da gradim dom.
Ali sam istovremeno bila toliko srećna što sam se vratila. Što baš sad prolazim ulicama jedinog mjesta na svijetu koje ću uvijek zvati dom. Onog mjesta iz kojeg sam potekla i u kojem je baš sve po mom. U kojem me ljudi prepoznaju po majci i ocu, po imenu i prezimenu. Čak i oni koji me nikada nisu upoznali.
Ma gdje da ste sad, kad god imate priliku vratite se u onu ulicu u kojoj ste prvi put voljeli. Iz koje ste krenuli da ostvarite dječije snove. Koja vas je, vezavši vas za drum pustila da letite do zvijezda.
U roditeljsku kuću iz koje se širi miris uštipaka i bijele kafe za doručak. Koje vam je spremila majka. U kojoj vas budi zvuk jutra, zvuk novog početka, zvuk glasa djeteta kakvo ste nekada bili i čovjeka koji ste danas postali.
Otiđite ponekad, na jedino mjesto za koje svako može reći – idem tamo gdje je sve po mom.
Koje je to vaše mjesto?
