Nedavno sam pročitala knjigu o Konstantinu Velikom i njegovoj unutrašnjoj borbi za hrišćanstvo. Borio se on i sa, kako to naši političari vole da kažu, spoljnim faktorom, ali je borba morala početi u njemu, u srcu, u duši, u mislima i osjećanjima. U jednom čovjeku.
Unutrašnji instinkt, snovi koje je sanjao ili možda činjenica da je stvarno bio izabran pomogli su mu da se bori sa paganskom okolinom, sa velikim Rimskim carstvom, sa ocem, sa majkom, sa Carom, sa Imperijom, sa običnim ljudima, sa podanicima, sa nadređenima, sa braćim i sestrama, sa djecom, sam sa sobom i na kraju sa bogovima u koje su vjerovalli ljudi sa kojima je živio i sa onim jednim Bogom u kojeg je njegovo srce vjerovalo.
Da li taj jedan, Konstantinov Bog, zaista postoji ili ne, ja ne znam. Ali vjerujem. I volim što vjerujem. Što se zbog toga i nadam. Što ljubim bližnjeg svog. Što se radujem mirisu svijeće i tamjana. Što obožavam ukus česnice, slavskog kolača, koljiva i vaskršnjih jaja.
Puno mi je srce kada se u toj mojoj vjeri moja porodica okupi za prazničnom trpezom. Kada se svi radujemo jedni drugima. Kada zovemo rodbinu i prijatelje da im poželimo dobro. Kada se zajedno Dobru nadamo.
VJERUJTE! VOLITE! NADAJTE SE!
Živite sa onim što imate i koliko imate. Nadajte se i radite da vam bude bolje. Kada vama bude bolje biće i onima koji vas okružuju.
Volite svoje Majke i učite od njih da vjerujete. Učite i pridržavajte se običaja vašeg naroda ma koliko ste udaljeni od domovine. Učite djecu da vjeruju, da se nadaju i da ljube bližnjeg svog!
Srećan vam praznik Hristovog vaskrsenja!
Hristos Voskrese!
Predivno. U ovom ludom vremenu, nabasah na ovaj clanak. Svaka cast. Veoma inspirativno.