Moj novi život u Austriji je započeo. Jedno jutro sam se sredila i otišla do grada da prošetam. Koračala sam u visokim potpeticama gradskim jezgrom malog austrijskog grada. Popločana stara ulica dovodila me do ludila. Štikla mi je upadala u rascjepe između kamenih pločica i morala sam se veoma dobro skoncentrisati da izbjegavam rascjepe. Odlučila sam, hodaću na prstima, tako će mi biti lakše.
Septembarsko sunce obasjavalo je velelepne zgrade veselih boja, ukrašene gipsanim prozorskim okvirima i svježim raznolikim cvijećem. Gradska fontana, ukrašena skulpturama andjela, okupila je dvije majke sa dječicom koja su veselo skakutala u namjeri da dodirnu vodu iz fontane. Pored njih je sjedio zagrljeni par sa zlatnim retriverom na povodcu. Bašta kafića pored fontane bila je puna. Uglavnom su kaficu ispijali bakice i dekice.
Prije dvije nedjelje sam se doselila u Austriju. Nedostajali su mi prijatelji, majka, dom, ulice mog djetinjstva…. Pomislih u sebi, biće meni ovdje lijepo. Ovaj mali, srednjovijekovni grad je inspirativan.
Imaću ja lijepu svakodnevnicu ovdje. Naviknuću se. Zavoljeću grad kao da je moj rođeni. Zavoljeće i ovaj grad mene kao što me voli moj rođeni.
Usavršiću ovaj čudni dijalekt njemačkog jezika. Naučiću. Hoću.
Nastavljam dalje, kroz Engegasse do rijeke. Osjećam zainteresovane poglede prolaznika na sebi. Sigurno umišljam, zašto bi me primjećivali?!
Možda sam se previše sredila za običnu šetnju gradom? Vidim druge žene su u patikama, širokim farmericama, bez šminke, razbarušene kose sa ispucalim vrhovima, nesređene.
Malo se postidih što sam stavila i elajner i rumenilo i crveni ruž za običnu šetnju. I što sam obukla haljinu i štikle. Možda nisam trebala uviti lokne, idući put ću svezati kosu u punđu, odlučih.
Nije ti ovo tvoja Gospodska ulica u Banjaluci, gdje se žene nafrakaju u sred bijela dana, pa ne zna se koja je ljepša, vedrija, zanosnija. Ovo ti je Austrija, prilagodi se, nema više sređivanja za šetnju gradom, prekorih sama sebe.
Škrhmljš….. puče tanka štikla u rascjepu stare popločane ulice! Psujem u sebi! Sjerih se Keri Bredshaw i seriji Sex i Grad. Okrećem se, posramljena, da li je neko vidio ovaj najveći blam u mom životu?!?
Primjećujem, niko od prolaznika se ni okrenuo nije. Dragi Austrijanci, zabavljeni sami sobom, hladni i odmjereni, gledaju svoj pravac. Nije ih, moja polomljena štikla omela u njihovim užurbanim obavezama.
Buljili su u dugokosu plavušu koja, maksimalno dotjerana, samouvjereno korača ulicom, ali su se pravili da je ne primjećuju kada je dama upravo doživjela nezgodnu situaciju.
Ulazim tako, šepajući i držeći polomljenu štiklu u ruci, u prvu prodavnicu obuće. Uzimam baletanke. Što jednostavnije. Bez ikakvih mašnica, cirkona, šnalica…. Od najružnijih izabrah najmanje zlo.
Na kasi me ljubazno pozdravi prodavačica. Prozbori mi nešto, pretpostavljam, pozdrav. Odgovorih joj sa „Guten Tag“ a ona me začuđeno pogleda. Nasmješih joj se tupavo i pružih baletanke. Zatim i novčanicu.
Upita me nešto, ali osim slova B ništa je nisam shvatila. Kao da priča kineski, a ne ovaj njemački koji ja znam. Opet joj se nasmješih tupavo. Pružila mi je kutiju sa baletankama, račun i kusur. Ne mogu tako skockana da nosam kutiju sa cipelama kroz cijeli grad pa se okuražih da je pitam da li mogu da dobijem kesu.
“Entschuldigung Sie, bitte, haben Sie eine Tüte?” opet se nasmiješih tupavo.
“Wie, bitte?” Ljubazno mi odgovori prodavačica.
Ako me nešto sasječe u korjenu kada počnem govoriti na njemačkom to je to njihovo čuveno “Wie, bitte?” Pocrvenih u momentu. Pa sve sam rekla kako treba, po školski, šta ne razumiješ!!!??? Kesa, sestro, kesa! Pa neću da vučem ovu kutiju od cipela u rukama kroz cijeli grad. Ipak, samo joj se nasmiješih tupavo.
Sorry, do you have a bag? – prešaltah se na engleski.
Kein Englisch! – odgovori prodavačica sa ozbiljnjošću ruskih guvernanti.
Tüte – pokušah ponovo, ovaj put gestikulirajući rukama kao da guram kutiju u kesu.
“Brauchen Sie ein Sackerl?” – zbrza prodavačica na njemačkom dijalektu neko pitanje. Ponovo se nasmiješih tupavo. Nisam je razumjela niti jednu riječ. Čula sam samo riječ Sackerl, meni nepoznatu ni u jednoj lekciji njemačkog jezika koju sam u životu naučila.
“Nain, danke, entschuldigung Sie, mein Deutsch ist nicht…..” – krenuh se izvinjavati kao dijete koje je upravo razbilo porcelansku vazu. Tupavo se nasmiješih izlazeći iz radnje i noseći u ruci kutiju od cipela.
Zaustavih se kod prve klupe na ulici. Izula sam svoje omiljene cipele sa potpeticom i obula tek kupljene baletanke. Stavih kutiju pod ruku i uputih se nazad kroz ulicu. Koračajući u baletankama, osjećala sam se manjom od makovog zrna.
Nisam više primjećivala da me ljudi čudno gledaju. Nisu čak ni primjećivali da nosim kutiju od cipela pod miškom. Nasmješih se tupavo.
Sackerl….odzvanjalo mi je u glavi. Uzela sam telefon i nazvala muža da pitam za značenje te riječi.
“To ti znači KESA!” – strpljivo mi odgovori ljubazni gospodin muž. Bečka škola.
“…Ali, kesa se na njemačkom kaže Tüte!” – tvrdoglavo se pobunih. Balkanska škola.
“Da, na književnom njemačkom. Na ovom dijalektu je Sackerl” – poduči me grof od Austrije do osmog koljena.
Nasmiješih se tupavo.
Džaba mi svo moje dosadašnje obrazovanje, fakultet, koledž, master….ne umijem na njemačkom da tražim običnu kesu.
Zagrlih onu kutiju ispod miške i pokunjeno se vratih niz glavnu ulicu malog austrijskog gradića. Baletanke nisu odzvanjale ulicom tako samouvjereno kao visoke potpetice.
Naučiću! Hoću! Prkosno obećah u sebi. I nasmješih se tupavo. Kao i mnogo puta nakon ovog vatrenog krštenja sa njemačkim jezikom.
