ŽRTVA PORODIČNOG NASILJA POSTALA SREĆNA ŽENA

Kada hoda ulicom u masi prolaznika, D.S. je jedna sasvim obična dvadesetpetogodišnja srećna žena, uspravnog držanja, tamnih očiju boje kestena i sjajne crne kose, koja nikada nije mogla zamisliti da će biti žrtva porodičnog nasilja. 

Svako ko je upozna smatra da je ona zadovoljna osoba, nasmijana i samopouzdana. Svaki muškarac bi ju poželio za sebe. D.S. ima četvorogodišnju djevojčicu, blagoslov od Boga, koja joj ne skida osmijeh sa lica. Kaže da danas nema srećnije osobe od nje kada je zagrle male ruke njenog Anđela. 

Međutim, prije nego što se osmjeh vratio na lice, valjalo je napraviti odlučujući korak u životu, umaknuti nasilju u porodici, osloboditi se straha, povratiti vjeru u sebe i izboriti se za bolji život za sebe i svoje dijete…

PITATE ME KAKO SAM ZAVOLJELA NASILNIKA?

Imala sam tek 18 godina, bila sam srednjoškolka, a on visok, lijep i pažljiv. Bio mi je prva ljubav. Moj princ koji je došao i poveo me u bolji život. Tako se bar činilo. Od kada znam za sebe, otac mi je alkoholičar. Majka ga nikada nije napustila zbog toga. Čak ni da bi moju braću i mene zaštitila od beskrajnih svađa, i maltretiranja. 

Uvijek sam sanjala da imam normalnu, srećnu  porodicu i miran život. Kada se on pojavio u mom životu, činilo mi se da su se snovi napokon počeli ostvarivati. Nakon tri mjeseca zabavljanja, udala sam se i odselila kod njega u drugi grad. 

PITATE ME ŠTA JE BILO NAKON PRVOG ZNAKA NASILJA?

Bajka koju sam živjela, od kada sam ga upoznala, nije dugo trajala. Od trenutka kada sam napisala svoje ime i njegovo prezime u Knjigu vjenčanih, počeo je za mene pakao. 

Cijelonoćne izlaske mog supruga morala sam trpiti bez pitanja gdje je, s kim i šta radi. Ukoliko bih se usudila pitati ga nešto o poslu kojim se bavi, dobila bih batine. Nakon pet mjeseci, ostala sam trudna. Nisam znala da li da se radujem ili ne. Nadala sam da će se promjeniti. Da će ga proći to ludilo.

Živjeli smo sa njegovom majkom koja je od početka znala kakav je on ali me nikada nije upozorila. Uvjeravala me je da je dobar. Sada shvatam, i ona ga se plašila. 

Sa svojom porodicom nisam smjela održavati kontakt. Nije mi davao novac. Nije mi dozvoljavao da izlazim na ulicu bez njega ili njegove majke. Nisam imala prijatelje. Nikoga osim njega.

PITATE ME ZAŠTO SAM TRPILA NASILJE U PORODICI? 

Da se razumijemo- nisam ja neka slaba žena koja pristaje na sve. Bar sam tako mislila nekad. Znala sam da trebam otići, bilo kuda… Ali, valjda sam navikla da trpim nepravdu u životu. Valjda sam zato i tada trpila. 

Uskoro smo se odselili u vlastiti stan. Po cijeli dan sam bila zaključana. Pamtim  dok sam bila u osmom mjesecu trudnoće, moj suprug se vratio s posla i počeo me tući bez ikakvog razloga. 

Tukao me je šakama a zatim i nogama. Nisam se plašila za sebe, plašila sam se za taj nerođeni život u svojoj utrobi. Te noći kada sam rodila našu djevojčicu, on je slavio sa svojim prijateljima. Ja sam plakala u bolnici. 

Nakon nekoliko dana smo se preselili ponovo kod njegove majke. Nikuda nisam izlazila sama. Nadgledao je  svaki moj pokret. Ponekad bih, krišom nazvala majku. Nisam joj sve pričala, ali osjećam da je znala šta se događa. Majke to znaju, sigurna sam. Trajala je ta agonija nasilja dvije godine. Meni se činilo kao da su prošli vijekovi. Stanari u zgradi su znali šta se događa. Svi su vidjeli ali su se pravili da ne vide. 

Jednom mi je komšinica, vidjevši me kako stojim na terasi, rekla „Ti si mlada, ne moraš trpiti nasilje!“

 Nikada nisam zaboravila te riječi.

PITATE ME KADA SAM ODLUČILA NAPUSTITI PAKAO NASILJA U KOJEM SAM ŽIVJELA?

Bio je hladni decembar. Kada sam ustala ujutro, moja ćerka mi se smješila iz kreveca. Znala sam da je trenutak da odem. Što dalje od njega. Spakovala sam samo osnovne stvari za dijete i uzela 20 KM koje sam čuvala za „crne dane“. Drugog novca nisam imala. 

Prije nego što sam izašla iz stana, pomolila sam se. Pozvala sam taksi, sa djetetom u rukama i malim koferom, odvezla se do autobuske stanice. Za pet minuta sam sjela u autobus za svoj rodni grad gdje me je čekala majka. Nisam više osjećala strah. 

Dok sam gledala svoju ćerkicu koja je bezbrižno spavala u zagušljivom autobusu, znala sam da radim pravu stvar za nju i za sebe.  Samo što sam stigla kod roditelja, moj muž je već zvao da mi prijeti da će me ubiti ako se ne vratim. Prijetio je da će oteti dijete.

PITATE ME DA LI SAM KOD RODITELJA BILA ZAŠTIČENA OD NASILJA?

Nikada nije lako vratiti se na mjesto stare patnje. Mjeseci koji su nastupili mogli su biti kobni po moj život. Zdravstveno stanje mi se pogoršalo, postala sam anemična i doživjela sam nervni slom. 

Trebalo mi je mnogo da se fizički oporavim od nasilja. Na psihičkom oporavku je trebalo mnogo više raditi. Tad sam se zaista osjećala nemoćnom. Polako sam gubila bilo kakvu kontrolu nad svojim životom. Mislim da sam tada dotakla dno života. 

Nakon što sam se, nakon tri mjeseca oporavila, pronašla sam posao. Nisam željela da mom djetetu nešto nedostaje. Bivši muž me je i dalje proganjao, ali mnogo manje nego ranije. Valjda je shvatio da me je doveo do dna i da je vrijeme da prestane. Nismo bili u kontaktu. 

Jednom je poželio vidjeti dijete. Dozvolila sam mu. Došao je po nju i vratio je u dogovoreno vrijeme. Zbog toga sam mu dozvolila i drugi put da je vidi. To je bio posljednji put da ju je vidio, jer ju cijeli dan nije vratio, vodio ju je u drugi grad. To je bio najduži dan u mom životu bez mog djeteta. 

U isto vrijeme nastavili su se problemi sa mojim ocem koji nije prestajao da pije i tuče majku. Činilo se kako sam se iz jednog pakla preselila u drugi pakao. Mnogo neprospavanih noći sam proživjela, slušajući pijanog oca kako nam za sve prigovara. Nakon jedne svađe koja je bila nepodnošljiva, odlučila sam da zauvijek napustim roditeljsku kuću. 

PITATE ME KAKO SAM, TAKO MLADA I NAZAŠTIĆENA, SA DVOGODIŠNJIM DJETETOM U RUKAMA, ZAPOČELA NOVI ŽIVOT?

Tu noć sam probdjela kod tetke. I narednih nekoliko dana sam ostala kod nje. Ona mi je savjetovala da se odselim u drugi grad i da započnem novi život daleko od nasilnika i svih koji su mi nanosili samo patnju. Poslušala sam njen savjet i pozvala Sigurnu kuću u drugom gradu. 

Spakovala sam se i ponovo sa djetetom krenula ka novom životu. U neizvjesnost. Nisam znala da ću uspjeti, ali morala sam pokušati. Zbog nje. Zbog sebe. Jer nisam loša osoba. 

I nisam zaslužila to nasilje koje sam proživjela. Znam da nisam! Pogotovo znam da moje nedužno dijete nije zaslužilo da odrasta u porodici u kojoj je nasilje svakodnevno. 

U Sigurnoj kući sam bila potpuno sigurna. Meni i mom djetetu apsolutno ništa nije nedostajalo. Ubrzo sam pronašla i posao.

 

PITATE ME KAKO SE OSJEĆAM SADA, KADA NISAM VIŠE ŽRTVA NASILJA U PORODICI?

Srećna sam. Zadovoljna. Već dvije godine imam posao. Osjećam da napokon imam ono o čemu sam oduvijek sanjala- srećnu porodicu i miran dom. Moja ćerka i ja. 

Uskoro ću vanredno završiti srednju školu. Napokon je sve u redu. Nakon toga ću upisati kurs stranog jezika. Ćerka će iduće godine krenuti u prvi razred. Predala sam zahtjev za razvod braka.

PITATE ME… 

Ne pitajte me više ništa!  Moja, sada mirna, duša sve vam je već rekla. Nisam više žrtva i to je najvažnije. Niko ne zaslužuje onakav život.

Niko ne zaslužuje da ga tuku! 

Nekada se čini kako nam život ništa lijepo ne donosi. Ponekad samo bespomoćno stojimo i gledamo kako se sve o čemu smo sanjali ruši kao kula od karata. Svaki dan se pitamo zašto smo doživjeli takvu sudbinu. Tada nismo ni svjesni da je snaga u nama. Da sami moramo napraviti prvi korak ka boljem životu. I uvijek, ali baš uvijek bude bolje kada se udaljimo od nasilja u porodici.

Za miran život i sreću se morate sami izboriti, a ne da to učini neki „princ“ za vas. To je filozofija života. 

Sada, po prvi put u svom životu, ja osjećam čistu sreću. Jer, sama sam se izborila za nju.

Zbog svog djeteta i zbog sebe.

Zbog ovog osmijeha na mom licu.

Zbog ljubavi koja će doći.

Znam da hoće!

Intervju u novinarskoj “Ja formi” je originalno rađen 2009. godine za Woman Magazin. Intervju je takođe objavljen u Magazinu Buka 2015. godine. Autor intervjua: Suzana Kvrgić

SUMMARY